Žena, 49 godina :

" Ležim na kauču, razmišljam o prošlosti ispunjenoj putovanjima, aktivnim životom, zabavama i druženjima, o sadašnjosti koja se svodi uglavnom na 4 zida i neizvjesnoj budućnosti. Vrtim po glavi želje, ambicije i planove koje sam imala, sve one stvari o kojima razmišlja mlad čovjek i kako se sve to svelo samo na jednu želju i na jedan strah. Znam da nažalost nisam jedina u toj situaciji i zato želim svoja iskustva, strahove i nade podijeliti sa drugima.

Naime , imam 49 godina. Od svoje pete godine bolujem od dijabetesa, a prije desetak mi je dijagnosticirana i multipla. Pošto sam medicinske struke,  znala sam što to zači i to je za mene bio strašan šok. Jednostavno se nisam mogla pomiriti s tim, stalno sam se pitala zašto baš ja, padala sam u depresije i stanja koja su bila nepodnošljiva i za mene i za sve one kojima sam bila okružena. Obilazeći ustanove od kojih sam očekivala pomoć i riječi utjehe, od kojih sam očekivala da mi pomognu nositi se sa svojom bolešću, psihički sam tonula sve dublje jer je za mnoge u

koje sam polagala nadu hipokratova zakletva samo puka formalnost. Družeći se sa  ljudima koji dijele moje probleme shvatila sam da i od goreg ima gore, shvatila sam da ja imam nešto što nažalost mnogi nemaju, a to je ljubav i bezuvjetna potpora mojih najbližih i mog kućnog ljubica koji mi je pružio bezuvjetnu ljubav i koji  mi je u jednom trenutku moga života pomogao više od bilo kojeg psihologa, neurologa, više od bilo koga kome je to bio, ako ništa drugo, a ono posao i dužnost.

Tada se nešto u meni pokrenulo i shvatila sam da se moram boriti. Prvenstveno za sebe, a onda i zbog svih koji mi pružaju podršku i ljubav.

Svi mi oboljeli od MS-a znamo što je ta bolest, kakva psihofizička stanja može uzrokovat i dobro znamo da medicina nema odgovora za nju. Ne zna se uzrok, shodno tome nema ni lijeka, postoje samo supstance koje uzimamo poput pokusnih kunića, a koje ponekad imaju nuspojave opasne kao i bolest koju imam. Jedino mi je preostalo da pokušam sa alternativom. Počela sam sa bioenergijom. U to sam doba bila u vrlo lošem stanju. Redovitim tretmanima moje se stanje bitno popravilo i uspijevalo se održavati na tom nivou te sam još narednih 7 godina bila radno aktivna i vodila relativno normalan život. Taj čovjek me vratio iz mrtvih i jedino mogu žaliti što sa tim tretmanima nisam počela ranije jer bi rezultat sigurno bio još bolji i dugoročniji. Naravno, moramo biti svjesni da nas to ne može izliječiti. Terapeut koji mi je radio tretmane iskreno mi je rekao : „Niti ja, niti itko drugi te ne možemo izliječiti, ali mogu popraviti postojeće stanje i neko ga vrijeme održavati, da što više produžimo vrijeme normalnog funkcioniranja i življenja.“ Tako je i bilo. Ti tretmani su mi podarili 6 ili 7 godina relativno normalnog života, a koje bi, vjerojatno, obzirom na stanje u kojem sam bila, provela u invalidskim kolicima.

Međutim , tu treba biti jako oprezan. Za razliku od mnogih razvijenih zemalja, koji takav način pomoći ili u nekim slučajevima i liječenja drže pod nadzorom, gdje ljudi sa tim mogućnostima  dobivaju certifikate ovlaštenih i stručnih osoba, kod nas vlada anarhija. Imamo poplavu šarlatana koji varaju ljude, bogate se na tuđoj bolesti i nesreći te daju ljudima lažne nade. Ako jedna Švicarska ili Austrija u svojim privatnim klinikama koriste usluge tih ljudi i medicina surađuje sa alternativom, zbog čega je kod nas tabu tema. Ne bi li od toga imali koristi i pacijenti i zdravstvo i ljudi koji se time bave jer bi se eliminirali varalice i lopovi? Koristi ne bi  imali jedino farmaceutski lobiji koji žive od bolesti i patnje, a stalo im je isključivo do profita. Istražujući sve o MS-u  došla sam do saznanja o korištenju ulja konoplje. To je bio moj sljedeći korak u samopomoći i poboljšanju općeg stanja. Pored svih kontroverzi i podijeljenih mišljenja u vezi ulja, po osobnom iskustvu  i skupljajući iskustva drugih,  ja sam došla do svog osobnog stava i zaključka.

Korištenjem ulja ja nemam spazmi, nemam bolova. Motorika u nogama i rukama mi se poboljšala kao i opće stanje.  Kako  sam  prije rekla, dugogodišnji sam dijabetičar ( na inzulinu ). Korištenjem ulja smanjila sam dnevnu količinu  inzulina 30%. Svi su me pitali da li mi ulje pomaže kod MS-a. Nisam znala što reći jer ne znam kako bi stanje bilo da ga nisam koristila. Onda sam napravila grešku i jedno sam ga vrijeme prestala koristiti. Nakon 2 do 3 mjeseca stanje mi se počelo rapidno pogoršavati, gotovo iz dana u dan. Sada sam opet na ulju, međutim ne znam hoću li popraviti štetu koja je nastala prestankom konzumiranja istog. Stoga, tko god ima mogućnost ja bi mu preporučila da korsiti ulje konoplje. Naravno, nije to čudotovorni napitak. Kod nekih ljudi je napravilo čudo, nekima je pomoglo, a kod nekih se nisu vidjeli neki rezultati. Svi mi koji smo bolesni očekujemo čudo, to je ljudski. Međutim, ne smijemo izgubiti ni vezu sa stvarnošću. Svi smo mi individue za sebe i svatko će od nas drugačije reagirati. Ono što je sigurno kod konoplje , to je da se ne stvara ovisnost ( nakon višegodišnjeg korištenja, kada sam prestala, nisam osjećala nikakvu fizičku ni psihičku potrebu za uljem ) i ne može škoditi, može samo pomoći !

Voljela bih da naša država počne slušati nas bolesne i da se u ljudima koje smo birali da nas vode probudi savjest i humanost. Ulje kopnoplje se pokazalo djelotvorno i  na mnogo drugih bolesti, dali kao lijek ili kao  nešto što u veliko smanjuje simptome. Svjesna sam toga da bi njegovo masovno korištenje farmaceutski lobi koštalo jako puno i da zbog toga vjerojatno nikada neće u potpunosti biti prihvaćeno, ali barem nemojte kriminalizrati nas kojima je to možda jedina nada i spas.

Dileri švercaju drogu, prodaju je djeci pred osnovnim školama, klubovi, kafići, tulimi, mjesta su gdje se uredno droga konzumira, a oni slobodno šetaju i dobivaju minorne kazne. Istovremeno oni koji konoplju koriste da bi probali spasiti život ili barem malo poboljšati  njegovu kvalitetu, tretiraju se kao najveći kriminalci. Tome smo svjedoci i u nedavnoj presudi čovjeku koji je konoplju uzgajao da pomogne sebi. Po čijem se nalogu tog čovjeka trebalo razapeti ? Zar je prije spomenuti lobi toliko jak da može upravljati policijom i pravosuđem ? Tko to meni ima pravo reći ti nećeš hodati, nećeš normalno jesti, ići na zahod i smijati se, tko mi ima pravo reći da se nemam pravo boriti i pokušati sve da mi bude bolje, da ne budem teret sebi, ljudima oko sebe  i društvu u cjelini.

Mene samo zanima, da li bi oni koji su odgovorni i koji su zaslužni za osuđivanje bolesnih i sami posegnuli za konopljom kada bi to bila možda jedina nada za njihovu djecu, roditelje  ili ljubav života ?! Ako ti ljudi čitaju ovo, svako jutro kad se pogledaju u ogledalu neka se zapitaju što da je moje dijete u pitanju ?? Zanima me da li će navečer mirno i čiste savjesti leći i zaspati.

Ne znam, možda će jednom čovjek postati bitan, možda će njegovo dostojanstvo i zdravlje biti iznad profita, ili je to samo moja utopija koja će se rasplinuti u mreži nečijih interesa, nehumanosti, nezianiteresiranosti za naše vapaje. Kažu da postoji neki drugi svijet, u kojem smo svi jednaki , gdje nema boli, patnje i nepravde, ali ja bih željela mali dio toga i u ovom životu, samo mali dio, jednu malu kap dostojanstva, suosjećanja i podrške u mojoj i našoj borbi koja se zove život."

#osuditeimene